|
Računovodstvo u poslovanju trgovine
1. Uvod
Trgovina na veliko je kupnja robe radi daljnje prodaje profesionalnim korisnicima, odnosno drugim pravnim ili fizičkim osobama koje obavljaju neku registriranu ili zakonom određenu djelatnost.
Trgovina na malo je kupnja robe radi daljnje prodaje potrošačima za osobnu uporabu ili uporabu u kućanstvu, kao i profesionalnim korisnicima ako za tu prodaju nije potrebno ispunjavanje dodatnih minimalnih tehničkih i drugih uvjeta propisanih posebnim propisima.
Za ispravno knjigovodstveno evidentiranje promjena na zalihama trgovačke robe primjenjuju se sljedeći propisi:
Zakon o računovodstvu (Nar. nov. br. 109/07, 54/13 i 121/14 – u nastavku teksta: ZOR)
Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov. br. 73/13, 99/13 - Rješenje USRH i 148/13, 153/13 i 143/14 – u nastavku teksta: Zakon o PDV-u)
Pravilnik o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov. br. 79/13, 85/13, 160/13, 35/14 i 157/14 – u nastavku teksta: Pravilnik o PDV-u)
Zakon o porezu na dobit (Nar. nov. br. 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13 i 143/14 – u nastavku teksta: Zakon o PD-u)
Pravilnik o porezu na dobit (Nar. nov. br. 95/05, 133/07, 156/08, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 146/12, 160/13, 12/14 i 157/14 – u nastavku teksta: Pravilnik o PD-u)
Zakon o trgovini (Nar. nov. br. 87/08, 96/08, 116/08, 76/09 - OUSRH, 114/11, 68/13 i 30/14 – u - u nastavku tekta: ZoT)
Zakon o elektroničkoj trgovini (Nar. nov. br. 173/03, 67/08, 36/09, 130/11 i 30/14 – u nastavku teksta: ZoET)
Hrvatski standardi financijskog izvještavanja (za trgovačku djelatnosti od važnosti su HSFI 10 – Zalihe, HSFI 11 – Potraživanja, HSFI 15 – Prihodi i HSFI 16 - Rashodi)
Međunarodni standardi financijskog izvještavanja (za trgovačku djelatnosti od važnosti su MRS 2 – Zalihe i MRS 18 – Prihodi)
Odluka o dopuštenom manjku s naslova kala, rastepa, kvara i loma na proizvodima u trgovini (Nar. nov. br. 129/07 – u nastavku teksta: Odluka o dopuštenom manjku)
Pravilnik o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica (Nar. nov. br. 66/09, 108/09, 8/10 i 108/14 – u nastavku teksta: Pravilnik o uvjetima)
Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov. br. 41/14 – u nastavku teksta: ZoZP)
Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu (Nar. nov. br. 97/05, 115/05, 81/08, 31/09, 156/09, 38/10, 10/11, 81/11, 89/11 - Odluka i Rješenje USRH, 126/11, 38/13 i 86/13 – u nastavku teksta: Pravilnik o ambalaži)
2. Troškovi nabave robe
Pod trgovačkom robom podrazumijeva se materijalna imovina koja je nabavljena s namjerom daljnje prodaje. Evidentiranje poslovnih događaja u svezi s trgovačkom robom ovise o načinu obavljanja trgovine, kao trgovina na veliko ili trgovina na malo.
U skladu sa Međunarodnim računovodstvenim standardom – MRS 2 – Zalihe i Hrvatskim standardom financijskog izvještavanja – HSFI 10 - Zalihe, nabavnu cijenu čine:
troškovi nabave (kupnje)
troškovi konverzije i
drugi troškovi nastali u dovođenju zaliha na sadašnju lokaciju i u sadašnje stanje.
Troškovi nabave (kupnje) obuhvaćaju nabavnu (kupovnu) cijenu, uvozne carine, poreze koji se ne mogu odbiti (npr. posebni porez, trošarina), troškove prijevoza, troškove montaže, troškove čuvanja i rukovanja i sve druge troškove koji se mogu izravno pripisati stjecanju odnosno nabavi trgovačke robe. Troškovi nabave umanjuju se za trgovačke i količinske popuste, rabate i slične stavke, a kako to propisuje točka 11. MRS-a 2. i točka 10.16. HSFI-a 10.....
|
|
Obvezujuća mišljenja Porezne uprave
1. Uvod
Zakonom o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona (u nastavku teksta: ZID OPZ), koji je stupio na stupio na snagu 17. ožujka ove godine, osim odredbe o osobnoj dostavi poduzetnicima elektroničkim putem i bez zahtjeva, ili izričitog pristanka stranke, koja stupa na snagu 1. siječnja 2016., stvoren je, između ostalog, pravni temelj za mogućnost donošenja obvezujućih mišljenja od strane porezne uprave. Za provedbu novih zakonskih odredbi samim Zakonom je bilo predviđeno donošenje podzakonskog propisa kojim bi se omogućila njihova primjena u praksi. Ova obveza je ispunjena donošenjem novog Pravilnika o obvezujućim mišljenjima, ispravku prijave, statističkim izvješćima i poreznoj nagodbi (u nastavku teksta: Pravilnik), koji je stupio na snagu 25. srpnja 2015.
U ovom stručnom članku analiziramo dio novog Pravilnika koji se odnosi na način podnošenja zahtjeva i postupak izdavanja obvezujućih mišljenja Porezne uprave. Mogućnost izdavanja obvezujućih mišljenja Porezne uprave koja se odnose na buduće aktivnosti pojedinačnog poreznog obveznika novina je u našem poreznom sustavu i treba ga razlikovati od izdavanja stručnih mišljenja Porezne uprave u pojedinačnim predmetima sukladno čl. 4. st. 2. Zakona o Poreznoj upravi (u nastavku teksta: ZPU), koja se odnose na prijašnje porezne događaje. U nastavku detaljnije analiziramo odredbe Pravilnika koje se odnose na područja primjene, način, postupak, rokove i troškove izdavanja obvezujućih mišljenja Porezne uprave.
2. Obvezujuća mišljenja Porezne uprave
Odredbom novog čl. 9.a Općeg poreznog zakona (u nastavku teksta: OPZ) određeno je kako je porezno tijelo ovlašteno, na pisani zahtjev poreznog obveznika donijeti obvezujuće mišljenje o poreznom tretmanu budućih i namjeravanih transakcija, odnosno poslovnih događaja i djelatnosti poreznog obveznika. Bitno je naglasiti kako se kod obvezujućih mišljenja Porezne uprave radi o upitu poreznog obveznika o poreznom tretmanu budućih, a ne već izvršenih transakcija.
Porezni obveznici, kao i prije, mogu zatražiti mišljenje o poreznom tretmanu ranijeg poreznog događaja, na koje, kako smo naveli, Porezna uprava daje stručna mišljenja i objašnjenja u pojedinačnim predmetima o primjeni propisa iz djelokruga Porezne uprave, međutim kod takvih mišljenja o prošlim poreznim događajima se ne radi o obvezujućim mišljenjima Porezne uprave iz čl. 9.a OPZ-a.
Troškove izdavanja obvezujućih mišljenja u cijelosti snosi porezni obveznik, a ne sama Porezna uprava. U praksi će porezni obveznici Poreznoj upravi podnositi zahtjeve za izdavanje obvezujućih poreznih mišljenja vjerojatno tijekom priprema za investicije u velike gospodarske projekte, kada će se htjeti osigurati u vezi utvrđivanja njegove porezne obveze. Navedene zakonske odredbe o obvezujućim mišljenjima Porezne uprave detaljnije se razrađuju odredbama Pravilnika.
2.1. Područje primjene obvezujućih mišljenja
Područje primjene obvezujućih mišljenja detaljno je određeno novim Pravilnikom. Tako se obvezujuća mišljenja Porezne uprave izdaju radi:
▪ utvrđivanja oporezivih isporuka u svrhu podjele pretporeza;
▪ primjene poreznih propisa u slučajevima investicijskih projekata koji se realiziraju u Republici Hrvatskoj, čija vrijednost prelazi 20.000.000,00 kuna;
▪ utvrđivanje porezne osnovice poreza na dobit pri spajanju, podjeli, djelomičnoj podjeli, prijenosu imovine i zamjena dionica i udjela osim poreznih postupaka utvrđenih čl. 20.a-20.r Zakona o porezu na dobit;
▪ primjene ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja kod obveza poreza na dohodak i poreza na dobit.
Područja primjene obvezujućih mišljenja mogu biti i porezni tretmani poslovnih aktivnosti koje zbog svojih osobitosti nisu usporedive niti uobičajene s poslovnim aktivnostima koje se obavljaju na području RH......
|
|
Pranje novca
Kazneno djelo pranja novca definirano je člankom 265. Kaznenog zakona, koji je smješten u kaznena djela protiv gospodarstva.
Pranje novca moglo bi se najednostavnije definirati kao proces kojim se želi prikriti pravo podrijetlo novca stečenog počinjenjem kaznenog djela (npr. novac stečen prodajom droge, trgovanjem ljudima, prostitucijom, ukradenim automobilima,itd.) i dati mu prividnu legalnost. Kriminalna aktivnost također ima u svojoj svrsi ostvarivanje profita, zarade, a mogli bismo je raščlaniti na tri faze, prva bi bila počinjenje predikatnog ili glavnog djela kojim se ostvaruje imovinska korist, zatim slijedi pranje novca odnosno legalizacija nezakonito stečene imovinske koristi, te na kraju raspolaganje „opranim“ novcem kroz investiranje, potrošnju ili štednju.
U međunarodnom pogledu globalizacijom svijeta pranje novca je postalo najraširenije kazneno djelo i jedno od najopasnijh kaznenih djela današnjice. Pranje novca je prijetnja integritetu financijskih ustanova, dovodi u nepovoljan položaj gospodarske subjekte koji legalno posluju, ugrožava slobodno tržišno gospodarstvo, narušava demokratsku političku strukturu i političku stabilnost zemlje.
Naše zakonodavstvo je kazneno djelo pranja novca potpuno usuglasilo s međunarodnim propisima, posebice s Konvencijom Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom i o financiranju terorizma (NN MU 5/8, Konvencija o pranju novca). Tehnološki napredak je omogućio brže i učinkovitije prikrivanje pravog izvora novca, što je kao posljedicu izazvalo međunarodnu suradnju na području prevencije i kažnjavanja pranja novca
Članak 265. (Kazneni zakon)
(1) Tko imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom uloži, preuzme, pretvori, prenese ili zamijeni u cilju prikrivanja njezinog nezakonitog podrijetla, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Predmet kaznenog djela pranja novca je imovinska korist, odnosno sva imovina koja je izravno ili neizravno proistekla iz kaznenog djela. Pranje novca ograničeno je na imovinsku korist koja je proizašla iz kaznenog djela, ne i prekršaja, s tima da kod nas nije određeno koja su to kaznena djela koja čine glavno (predikatno) kazneno djelo koje za posljedicu ima nezakoniti prihod koji je predmet pranja. Sama definicija imovinske koristi nalazi se u članku 87. stavku 22. Kaznenog zakona:
Imovinska korist
Članak 87.
(22) Imovinskom korišću od kaznenog djela smatra se neposredna imovinska korist od kaznenog djela koja se sastoji od svakog uvećanja ili sprečavanja umanjenja imovine do kojeg je došlo počinjenjem kaznenog djela, imovina u koju je promijenjena ili pretvorena neposredna imovinska korist od kaznenog djela kao i svaka druga korist koja je dobivena od neposredne imovinske koristi od kaznenog djela ili imovine u koju je promijenjena ili pretvorena neposredna imovinska korist od kaznenog djela bez obzira nalazi li se na području Republike Hrvatske ili izvan njega.
Time je pojam imovine definiran i daje odgovor na pitanje koja je imovina pokrivena tim djelom. Cilj sustava za sprječavanje pranja novca je prevencija i oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi, jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom. Kao radnje kojima se ostvaruje pranje novca navodi se ulaganje, preuzimanje, pretvaranje, prenošenje ili zamjena. Radnje se moraju poduzeti s namjerom prikrivanja nezakonitog podrijetla imovine, nije potrebno da je do prikrivanja stvarno i došlo. Moguć je stjecaj kaznenog djela pranja novca s predikatnim kaznenim djelom, to jest radnje pranja novca može počiniti i počinitelj predikatnog kaznenog djela koji će odgovarati i za predikatno djelo i za pranje novca. Razlog tomu je činjenica da se tim kaznenim djelima štite različiti zaštitni objekti.....
Kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka
U domaćem Kaznenom zakonu iz 2011. godine, kaznenopravnoj zaštiti od kompjutorskog kriminaliteta i posvećena je cijela Glava XXV. – Kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka.
Prema odredbi čl. 266. st.1. Kaznenog zakona kazneno djelo neovlaštenog pristupa čini onaj tko neovlašteno pristupi računalnom sustavu ili računalnim podacima, te će se kazniti kaznom zatvora do dvije godine. Tko kazneno djelo počini u odnosu na računalni sustav ili računalne podatke tijela državne vlasti, Ustavnog suda Republike Hrvatske i međunarodne organizacije koje je Republika Hrvatska član, tijela jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, javne ustanove ili trgovačkog društva od posebnog javnog interesa, kaznit će se za takav kvalificirani oblik ovog kaznenog djela kaznom zatvora do tri godine, to iz razloga i s obzirom na tajnost i važnost podataka koji se prikupljaju i obrađuju u javnom sektoru.. Počinitelj će se kazniti i za pokušaj kaznenog djela neovlaštenog pristupa, koje se progoni po prijedlogu.
Ovim kaznenim djelom sankcionira se tzv. hacking, tj. nezakonit pristup tuđem računalnom sustavu, te računalnim podacima. U svijetu postoje različiti pristupi, pa tako neki kažnjavaju već sam neovlašten pristup, drugi to uvjetuju postojanjem zaštitnih mjera, treći pribavljanjem, izmjenom ili oštećenjem podataka, dok četvrti traže da je prouzročena makar i najmanja šteta. Razlog za sankcioniranje neovlaštenog pristupa je taj što je njegova realizacija najčešće preduvjet za činjenje nekog težeg kaznenog djela. U koncipiranju ovog kaznenog djela hrvatski je zakonodavac slijedio rješenja iz čl. 2. Konvencije o kibernetičkom kriminalu.
Kazneno djelo ometanja rada računalnog sustava počinit će onaj tko prema čl. 267. st.1. Kaznenog zakon onemogući ili oteža rad ili korištenje računalnog sustava, računalnih podataka ili programa ili računalnu komunikaciju, te će se kazniti kaznom zatvora do tri godine. Predviđeno je kažnjavanje i za pokušaj ovog kaznenog djela.
Ovim kaznenim djelom sankcionira se ometanje rada računalnog sustava, računalnih podataka ili programa te računalne komunikacije na način da se ovlaštenim korisnicima onemogući nesmetano korištenje njegovih resursa ili međusobna komunikacija. Pritom se ne mora ugroziti integritet ili tajnost podataka koji se nalaze unutar sustava. Radnja kaznenog djela
čini se prenošenjem, oštećivanjem, brisanjem, kvarenjem, mijenjanjem ili činjenjem neupotrebljivim računalnih podataka, a najčešće se sastoji od istovremenog slanja podataka s
većeg broja računala. Takvi su npr. distribuirani napadi uskraćivanja usluga (tzv. DOS napadi). S obzirom na sve širi prijelaz na elektroničko poslovanje, daljinski i online rad, sprječavanje ili ograničavanje dostupnosti takvih sustava i podataka pohranjenih unutar njih može ugroziti njihovo nesmetano korištenje i nanijeti goleme štete osobama koje takve usluge koriste ili pružaju. I ovdje je hrvatski zakonodavac nacionalno kazneno zakonodavstvo uskladio s rješenjima odnosno konkretno sa odredbom čl. 5. Konvencije o kibernetičkom kriminalu.
Prema odredbi čl. 268. Kaznenog zakon tko neovlašteno u cijelosti ili djelomično ošteti, izmijeni, izbriše, uništi, učini neuporabljivim ili nedostupnim ili prikaže nedostupnim tuđe računalne podatke ili programe, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Kažnjava se i počinitelj pokušaja ovog kaznenog djela. Ovim se djelom sankcioniraju sve one radnje kojima se neovlašteno zadire u cjelovitost računalnih podataka ili programa, pri čemu nije važno je li im počinitelj neposredno pristupio ili je to učinio npr. izradom i prijenosom nekog malicioznog programa (npr. kompjutorskog virusa ili crva). Ova odredba je usklađena s člankom 4. Konvencije o kibernetičkom kriminalu te s člankom 4. Okvirne odluke 2005/222/JHA, od 24. veljače 2005. godine.
Prema odredbi čl. 269. Kaznenog zakon tko neovlašteno presretne ili snimi nejavni prijenos računalnih podataka, uključujući i elektromagnetsku emisiju računalnog sustava, ili drugome učini dostupnim tako pribavljene podatke, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Kažnjava se i počinitelj pokušaja ovog kaznenog djela, a podaci koji su nastali počinjenjem ovog kaznenog djela će se uništiti. Ovim se djelom sankcionira neovlašteno presretanje komunikacije prema računalnom sustavu, iz njega ili unutar njega odnosno između udaljenih računalnih sustava, njihovo snimanje, te činjenje takvih podataka dostupnim trećim osobama. Riječ je o tzv. kompjutorskoj špijunaži. Budući da svaki računalni sustav proizvodi elektromagnetsku emisiju koju je moguće uz pomoć odgovarajućeg uređaja snimiti i zatim reproducirati sankcionira se i takvo snimanje. Ova odredba usklađena je s člankom 3. Konvencije o kibernetičkom kriminalu...
|
